Tekstovi

MOJA PRVA KNJIGA

(Urednici u mojoj novini- Jutarnjem listu- zamolili su me da  za ljeto revijalno izdanje M Magazina Jutarnjeg lista napišem esej o nečem prvom: što god to prvo bilo. Dogovorili smo se nakon kraćeg vijećanja da tema teksta bude moj prvi roman. Prihvatio sam se posla i napisao tekst koji me kao vremelov odveo u kasne devedesete, poratne godine kad je Tuđman još živ, rat friška rana, a ono što će postati hrvatska književnost niče sa smetlišta. Ako mene pitate, najnadrealnije je što nas od ljudi i događaja u ovom tekstu dijeli sad već nestvarnih trideset godina.)

Većina pisaca koje znam objavljivati je počela u ranim ili zrelim dvadesetim godinama. Većina ih je karijeru otpočela na dva tipična, stereotipna načina. U časopisima su počeli objavljivati poeziju. Ili su -opet u časopisima- počeli tiskati priče. Te bi pjesme ili priče sakupili u prvu zbirku- i time bi njihova književna karijera otpočela.

Ja sam preskočio tu i takvu stereotipnu fazu. Prvu sam knjigu objavio kao zreliji čovjek, u 32. godini života. Također-objavio sam odmah, kao prvu knjigu- roman.

To ne znači da se kao mlađi nisam odao tipičnom poroku početništva. Jesam. U vrijeme kad sam bio student ispisao sam nekih petnaestak ili dvadeset pjesama koje sam pred koju godinu čisteći za materom stanu sunovratio u smeće. Nisam ih nanovo ni pročitao, ali po onom što pamtim čini mi se da su bile neka dalmatinska, plagijatorska verzija Montalea, Quasimoda i Trakla. Pisao sam također i priče. Ali- te priče bile su strašno epigonske. Poput valjda deset tisuća početnika od Hrvatske do sjevernog pola tih sam osamdesetih imitirao Borgesove „Ficciones“ i „Alepha“ -i to ne baš dobro. U životu i karijeru u više me navrata pratio Kairos nezaslužene sreće. Jedan od takvih blagoslova sreće je  i taj što nisam imao načina, poznanstva ni vezu da tada, kao student, te pokušaje negdje objavim. Danas mi ne bi bilo ugodno da jesam.

Od tih diletantskih ranih radova do moje prve knjige prošlo je desetak godina. U tih desetak godina dogodilo se neopisivo mnogo toga. Za početak- dogodilo mi se mnogo toga ljudski. Zaposlio sam se, osjetio sferu realnog rada. Firmu su mi tajkunizirali i preoteli u pretvorbi, pa sam osjetio nepravdu tuđmanističkog kapitalizma. Sudjelovao sam u štrajku i štrajkaškoj straži koja je razbijena. Izbio je rat u kojem sam sudjelovao. Bio sam na prvoj liniji bojišta, vidio mrtve i raskomadane, ali- što je još važnije-u postrojbi upoznao ljude koje dotad nisam dovoljno poznavao: zbiljsku radničku klasu. Vjenčao sam se i odmah dospio u složenu obiteljsku situaciju. Punica mi je bila teško bolesna osoba koju je dijabetes bacio u krevet. Punac je bio težak i egoističan čovjek s kojim nisam dio u dobrim odnosima. Na mene i suprugu u kasnim je dvadesetim godinama pao teret dvoje staraca koji nisu bili laki. Da sve to ne bude dosta, još smo se borili protiv neplodnosti. Uviđajući nakon nekoliko godina da udaramo u zid, žena i ja smo se koncem devedesetih prijavili na listu za usvajanje.

Ukratko, u tih mi se deset godina dogodio život. Stvarni, grdni život- sa svim njegovim komplikacijama- klasnim, ekonomskim, medicinskim, obiteljskim, političkim, ratnim. U ljudskom smislu možda bi bolje bilo da nije bilo tako- da su mi dvadesete i rane tridesete bile lagodne i bešavne. Ali-za (budućeg) pisca je dobro kad mu se dogodi život. Ako ti se dogodi život, nećeš pisati o tome kako sebi buljiš u pupak. Nećeš pisati o sumatrama i javama. Ako ti se dogodi život, onda te kao pisca počne zanimati život.

Te teške godine nisu me promijenile samo kao čovjeka. Promijenile su me i kao čitatelja. Više nisam bio larpurlartistički student književnosti koji obožava postmodernističku fantastiku i metafikciju- Borgesa, Buzzatija, Calvina, Barthelmea i Vonneguta. Počela me zanimati književnost koja se zanima za život, za stvarnost. Zaljubio sam se -za početak-u američku kratku priču, pogotovo Carvera, što je bilo i ostalo nešto poput generacijskog klišeja. No, otkrio sam prvi put zapravo i dobru žanrovsku prozu. Počeo sam gutati Grahama Greenea, le Carrea, Patriciju Highsmith, Ruth Rendell, Leonarda Sciasciju, Kerstin Ekman, Eda McBaina, Thomasa Harrisa- ukratko, pisce koji će ostati moj kanon i do danas. Otkrio sam kako kao čitatelj volim užitak žanra: napetost, strepnju, zagonetku. Da volim kad se taj užitak spoji s pronicljivom analizom društva i karaktera. Shvatio sam da su trileri i krimići dostojni nasljednici štafete velikog socijalnog romana 19. stoljeća.  Shvatio sam- na koncu- da je to ujedno i književnost kakvu bih volio pisati. A razlog više zašto sam je želio pisati je bio taj što -uz sporadične iznimke poput Tribusonovog detektiva Banića- nitko u Hrvatskoj takvu književnost nije pisao.

Tada-uoči tridesete godine života-prvi sam put imao formiran ukus i ideju što je u književnosti ono specifično moje.

No, do tog trenutka- do moje tridesete godine-dogodilo se još nešto. Postao sam novinar. Još preciznije-postao sam (filmski) kritičar. Do jeseni 1997.- kad mi je izašla prva knjiga- već sam bio stalni kritičar “Slobodne Dalmacije“ koja je tada bila moćan i utjecajan dnevnik. Bio sam kolumnist Vijenca i Nedjeljne Dalmacije. Već su počeli izlaziti prvi tekstovi pod egidom Vijesti iz Liliputa. Do 1997. sam izdubio stanovito ime kao komentator, časopisni esejist, pisac filmskih studija i dnevno-novinskih recenzija. Kako je tadašnji hrvatski film bio dobrim dijelom grozan, moj je dnevni kruh i maslo bio da o domaćim filmovima pišem pokudno, a nekad i polemički otrovno. Svatko tko se u životu bavio ili bavi umjetničkom kritikom zna da je to nešto što te ne čini popularnim. Nemali broj pisaca, scenarista i filmaša škrgutali su zubima čitajući moje katkad zajedljive recenzije. Nemam uopće dvojbi da je dobar dio njih tada mislio- doći ćeš i ti na red. Bit ćeš i ti u našoj koži. Objavit ćeš i ti nešto, pa ćeš se zateći na suprotnoj strani oštrice noža.

Upravo sam zato znao da ne smijem žuriti. Kad nešto objavim, to mora biti ozbiljno, kompletno, ambiciozno- ništa klinački, nikakav radni poluproizvod. Tako sam do 32. godine života čekao da objavim svoju prvu knjigu fikcije-roman „Ovce od gipsa“.

„Ovce od gipsa“ pisao sam približno dvije godine. Počeo sam ih pisati nedugo nakon Daytona i završetka rata s nakanom da zapunim ono što mi je u tadašnjoj hrvatskoj prozi nedostajalo. Želio sam napisati zanatski uspio žanrovski roman koji će imati uzbudljivost trilera. Želio sam da taj roman dočara realitet rata iz kojeg smo upravo izašli, jer me mučilo što je taj rat u bosanskoj prozi bio uvjerljivo ispisan, a u hrvatskoj je postojalo svega par dobrih dokumentarnih ili memoarskih knjiga. Želio sam napisati knjigu o mom gradu- Splitu, ali da to ne bude još jedna polinezijsko-mitološka knjiga o Splitu šjor Bepa, Cicibele, vile Riduli i mudrih brijača, nego knjiga o postindustrijskom, poratnom, zagađenom Spitu surih dimnjaka, heroina, reketara i divljih predgrađa. Htio sam knjigu koja će presjeći hrvatski monopol na žrtvu i podsjetiti Hrvate da nisu samo oni zlo radili nama, nego nerijetko i mi njima. Htio sam- na koncu- napisati roman koji će govoriti o buđenju građanina. Želio sam da „Ovce od gipsa“ budu hrvatski vestern. To je razlog zašto je knjiga morala imati relativni hepiend. Taj su mi hepiend katkad spočitavali. Prigovarali su mi što u mom romanu glavni junak spašava djevojčicu, dok Aleksandra Zec- navodni prauzor za moj roman -nije dočekala spas nego je smaknuta i zakopana na Sljemenu. Postoje dva problema s tim prigovorom. Prvo- slučaj Zec nije bio glavno polazište za moj roman: temeljio sam ga puno više na (u Splitu kudikamo čuvenijem) smaknuću Đorđa i Vesne Gašparović u splitskom predgrađu Žrnovnica. Nadalje, moja je želja bila da napišem roman o tome kako se budi i nastaje građanin. Želio sam da moja knjiga bude hrvatski poratni vestern, naš „Liberty Valance“. Nije šanse bilo da bih knjigu završio a ma kako osim makar polovičnim hepiendom- jer, roman bez hepienda odaslao bi poruku kako buđenje građanina ne rađa plodom, kako je u konačnici zapravo svejedno, pa se onda i ne vrijedi trgnuti. To je nešto što nikad nisam mislio. Niti sam to mislio 1997., niti to mislim danas.

Tu i takvu knjigu počeo sam pisati i štrikao nepune dvije godine na svom prvom računalu, u programu Chi Writer, na nekom smiješnom fontu kojem ne pamtim ime. U vrijeme dok roman privodim kraju, cijeli je niz mojih novinarskih drugara i kolega počeo objavljivati književnost. Miljenko Jergović je objavio „Sarajevski Marlboro“ kao seriju pripovijedaka u tjedniku Nedjeljna Dalmacija, gdje su bile popraćene genijalnim ilustracijama Alema Ćurina. Ante Tomić završava prvu zbirku priča. Renato Baretić objavljuje svoju prvu poeziju, Robert Perišić prve pripovijetke. Svi smo redom generacijski bliski- rođeni između 1963.i 1971. Svi smo novinari. Svi-uz neizbježne varijacije-imamo sličan ukus. Zanima nas pitka, zanimljiva proza koja se bavi stvarnošću. Postojalo je, ukratko, nešto što bi se inače moglo zvati zametkom „scene“- s jednom bitnom razlikom u odnosu na povijesne generacije i scene u hrvatskoj književnosti. Nitko od nas nije imao ni teorijski poriv, ni interese za programatske tekstove. Nismo imali kućnog, generacijskog kritičara. Nećemo ga imati još dugo, sve dok to kasnije ne postane čovjek s onu stranu granice, iz Beograda- čovjek koji se zvao Teofil Pančić.

No, postojala je jedna sastavnica “scene“ kojoj su moji drugari bili skloni: to je časopis. Kako je uopće došlo do ideje da napravimo časopis nisam zapravo siguran, ali pretpostavljam da je nastala u trokutu u kojem su nastale sve kolektivističke zamisli u našoj ekipi- u trojcu Ante Tomić, Ivica Ivanišević i Renato Baretić. Tamo negdje početkom 1997. nekom je od njih palo napamet da napravimo književni časopis. Kako smo svi (ja možda najmanje) bili teorijski ignoranti, časopis je zamišljen bez kritike i esejistike, isključivo kao časopis za prozu i nešto poezije. Moji su prijatelji povukli novinarske, generacijske i zemljačke kontakte i sabrali nešto rukopisa koji nisu bili loši. Alem Ćurin je dizajnirao za tadašnju vrlo klerikalnu Hrvatsku prilično sablažnjivu naslovnicu s razapetim aktom.

Međutim- za sve to su trebali i neki novci. Tu se pojavio čovjek koji je i tada bio i ostao dobri duh splitske kulturne scene, Marinko Biškić. Taj bivši punk bubnjar, a danas gradski vijećnik Možemo!  tih je 90-ih već bio uspješan proizvođač i trgovac začinima, pa je njegova tvrtka Nadalina sponzorirala naš drugarski kapric. Pamtim da smo neku donaciju dobili i od gradskog odjela za borbu protiv narkotika. Kolega Zlatko Gall nam je tih mjeseci vadio mast kako sirotim đankijima uzimamo od novca za metadon i igle, a zato da bi publicirali naše koještarije.

Moji su prijatelji- velim -bili ambiciozni, bar zakratko. Smatrali su da ako smo „scena“ uz časopis mora postojati i biblioteka. A moj roman-koji sam taman privodio kraju- bila je prva i jedina knjiga spremna da postane ta biblioteka. Pa je i postala. Prva i jedina.

Tako su pred sam Božić 1997. izašle „Ovce od gipsa“.  Izašle su 1997., ali nose godinu 1998. jer smo kao novinari znali da urednici zaziru od recenzija lanjskih knjiga. Izašle su u izdanju nakladnika koji uopće nije bio izdavač, nego d.o.o. s prolaznim računom preko kojeg je Biškić bendovima kupovao pojačala i bubnjeve. Faktički nakladnik i sponzor romana bila je tvrtka koja pakira cimet, rogač i oraščić. Knjigu smo napravili sami, sa svim diletantskim reperkusijama riječi „sami“. U knjizi netko vjerojatno jest potpisan kao urednik, ali nitko je zapravo nije uređivao: ono što sam natrackao odmah je išlo lektorici. Lektorica je bila naša novinska kolegica Katja Tresić Pavičić koja me na to podsjetila kad sam preklani imao književni nastup na Visu gdje sada živi. Kako knjiga nije imala ni urednika ni nakladnika, nitko (dakako) nije nadzirao ni otiskane primjerke. Tako se dogodilo da desetini naklade romana nedostaje zadnji arak. Još godinama kasnije čitatelji bi me zaustavljali i govorili kako je dobro što sam „Ovcama od gipsa“ nadopisao bolji, zaokruženi kraj, jer je onaj izvorni završavao malo naglo.

Kao potpuni diletanti mi u to vrijeme nismo pojma imali čemu zapravo književni urednik služi, ni da bi netko trebao prekontrolirati špalte. Ali- to nije bilo jedino što nismo znali. Nismo, primjerice, znali ni kako se knjiga distribuira.

A pošto to nismo znali, početkom 1998. našli smo se u čudu sa 1500 primjeraka meko ukoričenog romana koji bi nekako trebao dospjeti u knjižare, a da pri tom mi pojma nismo imali kako se ta čudesna transsupstancija događa. Idući prizor tako je sramotan da počinjem žmiriti od stida dok ovo pišem. Početkom 1998. utrpao sam pedesetak svezaka “Ovaca od gipsa“ u tvrdi kofer i išao po centru Splita obilazeći knjižare očekujući da knjige odmah uzmu i plate. Prodavači bi meni nevježi potom otkrili taj arkanski svijet stvarnog knjižarskog poslovanja u kojem postoje narudžbenice, fakture, plaćanja na račun, knjižarski rabat i komisija.

Te devedesete bile su realno prilično tmurne godine. No-imale su u tom čemeru i dobrih strana. Mediji su još bili brojni i utjecajni, a kako smo mi listom bili novinari nije nam bilo teško kolege zainteresirati za časopis i knjigu. O „Ovcama od gipsa“ počelo se naširoko pisati: press clipping te knjiga mi je dvaput deblji i od jednog i jedne knjige koju sam objavio kasnije. Publicitet je zainteresirao i knjiške profesionalce. Ubrzo nam se javio zagrebački stvarni, istinski, the-izdavač -„Konzor“- i ponudio nam da distribuira knjigu. „Ovce od gipsa“ pojavile su se zaista u knjižarama. Počele su curiti recenzije. Pretvorila se u dobrom ili lošem u događaj, pa i mali politički skandal. To je potpirilo daljnji hajp. Pa još veći hajp.

Pamtim da smo i roman i časopis promovirali početkom 1998. u Zagrebu, u Klubu Gjuro. Na promociji su se gužvale nestvarne stotine ljudi, kao da je rock koncert. Tu sam prvi put shvatio da nisam pogriješio. Postoje ljudi kojima knjige kakve ja želim pisati u Hrvatskoj nedostaju. Pamtim tu večer u prepunom Gjuri-svu tu svitu novinara, režisera, pisaca, muzičara i kulturnih posvuduša, ljude koji su tu došli zbog mog književnog sveska.

I tada sam prvi put sam osjetio. Da, zbilja-  dogodilo se.