Tekstovi
PAD AMERIČKE REPUBLIKE
(Početkom studenog 2024.- dan porije američkih predsjedničkih izbora - objavio sam distopijsku političku priču u kojoj opisujem pad Američke Republike i sunovrast demokracije nakon pobjede Trumpa na tada tek predstojećim izborima. Priča se tada činila kako pretjerana, zloguka distopija. Samo dva mjeseca kasnije, čini se da nisam bio dovoljno pesimist. U trenutku kad sam je pisao nisam ipak mogao povjerovati da će Elon Musk objavama na X-u svrgavati europske čelnike, a Trump prijetiti invazijom saveznici članici NATO.
Teška nam vremena idu.
U međuvremenu, evo priče iz studenog '24 u neizmjenjenom obliku)
Tijekom idućih stoljeća povjesničari su se i mislioci slagali oko bitnog. Slagali su se da je postojalo zlatno doba Rimske republike: doba prevlasti odgovornih i sebedajnih muškaraca, era kad se štovao zakon, kad su funkcionirale institucije, a politika se sastojala od ravnovjesja moći, kontrole jednih nad drugima i od igranja po pravilima. Tom republikom vladala je elita, a ta je elita bdjela nad statusom quo -kakav god on bio.
A onda je to nestalo. Nestalo, da bi se isti taj Rim probudio kao apsolutistička tiranija u kojoj ludi vladari konje proglašavaju za konzule, spaljuju grad zbog hira i sebe proglašavaju bogovima.
Ali- kad se točno taj pad dogodio? Koja je točno bila točka kad se sunovrat neumitno pokrenuo? Oko toga će se povjesničari, pisci i mislioci prepirati stoljećima. Za jedne, pad je počeo s braćom Grakho, kad je poljuljan prethodni red, a Rimom prvi put zavladalo političko nasilje. Za druge, političkim ubojstvom prvosvećenika Scipiona Nasice. Za treće –onda kad je Gaj Marije protiv običaja naredao više konzulskih mandata. Ili- kad je Sula zakratko zaveo diktaturu. S Katilininom pobunom. Većina će pak reći da je stvar definitivno pošla kvragu kad je Cesar prešao Rubikon i sa svojim legijama osvojio vlast. Ili- kad se u Senatu prolila njegova krv. Kad su počeli uzastopni građanski ratovi.
Ipak, svi se slažu da postoji točka kad je sve bilo gotovo: ta točka je 27. godina, kad se Oktavijan- sada pobjednik u građanskom ratu- proglasio Augustom. Prisvojio je gotovo svu vojnu i političku moć, preuzeo doživotnu vlast koja će se nasljeđivati. Od republike nije ostalo ništa.
Tijekom idućih godina, povjesničari će se i mislioci također slagati oko bitnoga. Slagat će se da je postojalo zlatno doba Američke republike: doba prevlasti odgovornih i sebedajnih muškaraca, era kad se štovao zakon, kad su funkcionirale institucije, a politika se sastojala od ravnovjesja moći (checks and balances), kontrole jednih nad drugima i od igranja po pravilima. Tom republikom je vladala elita, a ona je pomno bdjela nad statusom quo- kakav god on bio.
A onda je to nestalo. Republika se probudila kao trećesvjetska autokracija.
Kad se točno taj pad dogodio? Koja je bila točka kad se sunovrat neumitno pokrenuo? Oko toga povjesničari i mislioci nemaju jedinstveno mišljenje. Neki će reći da je sunovrat počeo već 2016., kad je Donald Trump prvi put izabran za predsjednika SAD iako je za njega glasalo manje glasača nego za oponenticu. Neki će reći da je pad počeo onda kad je Trump osvojio Vrhovni sud. Ili-kad su njegovi glasači provalili u Kongres da spriječe inauguraciju Joea Bidena. Neki će reći da je slom počeo kad su Trump i njegovi glasači prvi put ignorirali optužnicu protiv njega. Kad je iz republikanske stranke istjerao sve protivnike. Kad je prestrašio sve glavne medije kojima su vlasnici u međuvremenu postali tehnološki oligarsi. Neki će reći da je ključni trenutak bio onaj kad je na njegovu stranu stao Elon Musk, vlasnik Twittera i Starlinka, čovjek koji je vlasnički kontrolirao vaše dnevno čavrljanje i držao prst na prekidaču za Internet. Kao što je Oktavijan- za razliku od Antonija- kontrolirao plovidbu i more, Trump i Musk su kontrolirali jednu drugu plovidbu: onu tisuća klikbajta, forvarduša i hedlajna koji iz minute u minutu utječu u vaš mobitel.
Možda je tada počelo. A ipak, možda je zaista počelo u nedjelju 3. studenog 2024. kad je Donald Trump drugi put izabran za predsjednika SAD i ušao u Ovalni ured.
Možda je zaista tada počelo.
A možda je počelo početkom 2025., kad je Vrhovni sud potvrdio zakon kojim se aktualni predsjednik amnestira od kaznenog progona, čime je novi stanovnik Bijele kuće izdignut u status iznad zakona. Možda je počelo u proljeće 2025., kad je novi predsjednik Elona Muska imenovao za posebnom povjerenika za reformu i sažimanje federalne države. Ili u ljeto 2025., kad je novo-imenovano povjerenstvo ugasilo federalni javni servis PBS i savezno ministarstvo obrazovanja, prepuštajući obrazovanje državama. U idućih nekoliko mjeseci, petnaestak je saveznih država sprovelo kurikularne reforme, uvodeći u škole kreacionizam i zabranjujući nepoćudne i moralno sablažnjive knjige.
Možda je ključni trenutak bio rujan 2025., kad je administracija novim zakonom reducirala ovlasti FBI i na čelo agencije postavila politički prihvatljivog poslušnika. Kroz reformu i sažimanje agencije, on je u narednih devet mjeseci uspio agenciju pretvoriti u stranačku ekspozituru. FBI je postala porobljena ekstenzija vladajuće stranke, kao da je- boženamprosti- u Gruziji, ili Srbiji, ili Hrvatskoj.
Možda je važan trenutak bila i Muskova reforma vojske, kojom je ona pretvorena u mrežu kontraktorskih agencija i privatnih pretorijanskih gardi, a pod središnjom su paskom ostali tek dio mornarice i avijacije.
Možda je i vanjska politika važna. Možda je trenutak koji je prevagnuo bio studeni 2025., kad se Trump u Sočiju prvi put sastao s Vladimirom Putinom i predstavio mu prvi put svoj mirovni prijedlog za Ukrajinu. Bio je to prijedlog pokojem bi priznao aneksiju Krima i četiriju tada već osvojenih pokrajina. Sastanak je imao i neformalni dio u kojem su se dva državnika dogovorila oko nove konzervativne alijanse. Dvije velike zemlje slavne prošlosti- složili su se- moraju zajedno voditi borbu protiv moralne aberacije i kulturoloških zastranjenja.
Možda je to bio taj trenutak. Možda je tada završila republika.
U međuvremenu, u sjeni tog uzbudljivog sastanka malo je tko obraćao pažnju na zbivanja na drugom kraju Mediterana. SAD je definitivno ambasadu u Izraelu prebacio u Jeruzalem, priznao izraelsku aneksiju zapadne obale. Tisuće izbjeglica- preostalih Palestinaca- počele su u panici bježati prema Turskoj i Europi gdje su ih dočekali žicom ograđeni azilantski centri, te nove desničarske vlade u Slovačkoj, Češkoj, Italiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Austriji i Njemačkoj. Kako je u svibnju '25 umro i papa Bergoglio, u Europi nije bilo autoritativnog glasa koji bi se za njih zauzeo.
Poruka iz Sočija bila je jasna i glasna. Novoj konzervativnoj alijansi istom su se pridružili Orban, Bjӧrn Hӧcke, Fico, Babiš i Marine Le Pen. Nigel Farage preuzeo je uzde britanske torijevske stranke i pridružio je alijansi. Pridružio joj se naravno i Aleksandar Vučić. Platio je cijenu time što je u jesen 2025. faktički priznao Kosovo, priznajući kosovske tablice, valutu, diplomatska predstavništva i službene dokumente. Ali- isplatilo mu se na drugoj strani. Do kraja godine, Republika je Srpska proglasila bescarinsku, valutnu i administrativnu Uniju sa Srbijom. Sedam sjevernocrnogorskih općina, te Herceg Novi odmetnuli su se od kolebljivih podgoričkih vlasti, proglasili su autonomnu oblast i s Beogradom dogovorili sličan status. Međunarodnoj javnosti to je objašnjeno kao „donjecki presedan“. Srbija je ushićeno dočekala svoje nove regije- Pljevlja, Trebinje, Bijeljinu, Foču i Berane – i namah zaboravila tamo neko Kosovo. Hrvatska je diplomacije nešto mrmljala u bradu. Ali- nanovo izabrani predsjednik Milanović pozdravio je aranžman uz komentar da je „Banja Luka ionako stalno znala što hoće“ te da „razumije da netko ne želi ostati u Bosni.“
Ipak- Trumpova politika i donjecki presedan za neke su bili previše. Previše su bili za 23-godišnjeg studenta iz Arizone Willya Warnocka koji je početkom siječnja 2026. na poštansku adresu dobio raketni bacač PSRL-1 kojeg je -zahvaljujući novoj, bitno relaksiranoj legislativi o oružju –lako kupio na eBayu. Dana 13. siječnja uspio je preko internetskog tutoriala sastaviti raketni bacač i neopazice se sakriti na krov stambene zgrade u Wichiti. Kad je Donald Trump tog dana stigao održi govor na godišnjoj konvenciji National Rifle Associationa, student Warnock je uspio s četvrtog kada ispaliti 40 milimetarsku raketu na predsjedničku kolonu, usmrtivši Donalda i Melaniju Trump, šefa predsjedničkog protokola, te šest službenika osiguranja.
Neki će reći da je to bio taj trenutak. Da su to bile američke Martovske ide. Kraj starog poretka.
Istog popodneva, potpredsjednik J. D. Vance zarekao se na Bibliju i preuzeo vlast. Istog dana, društvenim su mrežama nabujale glasine kako su predsjednika za osvetu ubili palestinski (ili ukrajinski) ekstremisti. Krenuli su pogromi. Po Michiganu su bijesni prosvjednici počeli upadati u muslimanske kuće i razbijati dućane. Ljutita masa razbila je inventar i zapalila seminar i crkvu autokefalne ukrajinske crkve u South Brooku, New Jerseyu, ukrajinsku katedralu Svetog Andrije u Silver Springu, Maryland, te popalila i devastirala niz ukrajinskih društvenih centara po Pennsylvaniji i New Jerseyu. Novi predsjednik D. J. Vance odmah je proglasio novi Zakon o Domovinskoj sigurnosti kojoj je cilj bio suzbijanje neameričkog ekstremizma. Zakon je propisivao zabranu demonstracija na kampusima, te čišćenje školstva i državnog aparata od urotnika. Zakon – međutim- nije prošao Senat i Kongres jer je za dio republikanaca sa Sjeveroistoka bio odviše drastičan. Vance se stoga obratio Vrhovnom sudu koji je u okolnostima nacionalne ugroze predsjedniku dao pravo da ga uvede dekretom. Sud je iznio mišljenje da je smrt predsjednika u atentatu takva ugroza. Vance je stoga dekretom uveo zakon. Koristeći pravni vakuum, dočekao je priliku da proglasi i zakone oko kojih je Trump dvije godine okolišao: zabranu promjene spola, zabranu prekograničnih posvojenja, te zabranu abortusa i trgovanja pilulama za pobačaj. Izbile su demonstracije u New Yorku, Chicagu, te na većim kampusima. Ali - koristeći ovlasti novog zakona Nacionalna je garda prosvjede obuzdala silom. Zakon se pokazao osobito uspješan u suzbijanju neprihvatljivih kulturnih devijacija. Tijekom desetak mjeseci, posebna je agencija uspjela očistiti školstvo, zdravstvo, diplomaciju i vojsku od sumnjivih za liberalizam, a sveučilišta su puzeći počela otkazivati ugovore odveć stršećim profesorima. Američka akademska dijaspora počela je polako curiti put Njemačke, Britanije i Kanade.
No, zbivanja u SAD nisu ostala bez odjeka ni drugdje. Inspirirani američkim paketom zakona o obnovi identiteta, tijekom 2026. su Italija, Poljska, Mađarska, Austrija i Nizozemska uvele slične zakone. U Hrvatskoj je- zanimljivo- taj val imao slabi odjek. Nije bilo ni potrebe. Hrvatska je, uostalom, tada već imala školski vjeronauk, na javnom RTV servisu i u školskim udžbenicima ionako nije bilo liberalnih aberacija, pa su jedina posljedica zakona bile strože restrikcije za nepalske i filipinske radnike.
Do početka 2027. novi je potpredsjednik Vance posve preuzeo uzde vlasti. On i nova potpredsjednica – kongresnica iz Georgie Marjorie Taylor Greene - čine dva kuta onog što politolozi zovu „treći trijumvirat“. Treći je kut sve utjecajniji Elon Musk, koji do tog trenutka u dobroj mjeri nadzire (i financira) središnju državu, te kontrolira društvene mreže. Javna je glasina da se Musk vidi kao lider pokreta, ali ga Ustav priječi da bude predsjednik jer je rođen u Pretoriji, Južna Afrika.
Vlast bez pečata senata i kongresa do sredine će 2027. postati politički vrući krumpir. Čak se i među republikancima pojavljuju neugodne glasine, dio tradicionalista smatra da se treba štovati Očeve Utemeljitelje, te postupno vratiti ustavni poredak. Novi predsjednik Vance blizak je toj ustavotvornoj struji. Taylor Greene ne, jer drži da je politički vakuum idealan da se do kraja sprovede kulturna revolucija koja je- uostalom- već poodmakla. Musk također nije sklon ustavnoj restauraciji. Drži da je došao pravi trenutak da se odbace okoštali politički oblici iz 18. stoljeća i uspostavi meritokratski apsolutizam temeljen na oligarhiji inovatora, dobrotvora i vizionara. Do početka 2028., nervoza u redovima legalista već je očita. U zgradi parlamenta legalistički se zastupnici sastaju na ilegalnoj sjednici kongresa koju će istog dana silom suzbiti nacionalna garda. Buknu demonstracije koje završe krvavo: trideset osam mrtvih i više stotina ranjenih samo u Washingtonu, deseci mrtvih u Chicagu i njujorškom Zuccotti parku. Domovinska agencija hapsi trideset šest kogresmena i senatora, te ih optužuje za urotu.
Neki će analitičari kasnije prstom uperiti u taj trenutak. Reći će- da, to je bio kraj republike.
A dok Vance hapsi senatske urotnike, preostali lojalistički kogresnici i senatori prelaze granicu i bježe u Kanadu. Na ulice izlaze i protuprosvjednici. Stotine tisuća boogalloo boysa, Minutemena i teksačkih milicionara traže da se posao dovrše. Traže „drugu američku revoluciju“. Nose slike pokojnog Trumpa. No- sve češće kliču jedno drugo ima: ono Elona Muska.
Predsjedniku Vanceu se to ne sviđa. K tomu, svjestan je da mu koncem 2028. ističe izvorni mandat, a bez izbora ne može dobiti drugi. Osim toga, metež u SAD počinju koristiti i američki protivnici. Sredinom godine se tako- među ostalim- Kina konačno vojno iskrcala na Tajvan. U Crnoj Gori je nakon dugih napetosti izbio rat, a prosrpske snage su ga otpočele nasilnim preuzimanjem općinske zgrade u Nikšiću.
Za razliku od Vancea ostala dva pripadnika trijumvirata mišljenja su da nije trenutak za izbore, da oni mogu oslabiti Ameriku. Početkom 2029. američka je vlast već četiri mjeseca prekoračila izvorni mandat, a čak i Vrhovni sud- sad potpuno konzervativan- nije jednoglasno odobrio ekstenziju mandata. Predsjednik Vance na koncu odluči sazvati krnji parlament, bez prebjega u Kanadu i urotnika iz 2027. Na društvenim mrežama tu će zamisao dočekati lavina bijesa. Instrumentirani X-om , facebookom i botovima, revoltirano građani bijesne zbog restauracije odnarođene vlasti i obnove moći stare odbačene elite. Taj bijes kanalizira Elon Musk koji će do tog trenutka zahvaljujući tehnološkom transferu na StarLink biti monopolistički vlasnik interneta. Uviđajući da ga ne mogu zaobići, uz njega pristaju drugi visoko-tehnološki oligarsi. Musk putuje Amerikom, organizira masovne skupove, dijeli novce koje baca s kamiona i distribuira na lutrijom odabrane žiro račune pristaša. Musk na skupovima citira Platona i Campanellu. Svjetina je na ulici. Sve to izgleda poput scene Jokerove povorke u Burtonovom filmu „Batman“.
Jedan od prosvjednika u lipnju će 2029. zapucati na tehničkog predsjednika Vancea. Vance je samo ranjen. Kao predsjednik pokušava podići vojsku da uhapsi Muska i Greene- ali oni su brži. Do tog trenutka Musk je kao posebni povjerenik već obvladao glavninom savezne administracije, a ionako su ga podržavali guverneri dvadeset crvenih država. Vance je priveden. U gušanju je ranjen, umire od rana u nejasnim okolnostima, a najvjerojatnije je dokrajčen.
Možda je to bi taj trenutak: trenutak kad Oktavijan ubija Antonija, kad novi apsolutist više nema konkurenta.
U tom trenutku masa je na ulici. Elon Musk se u Pasadeni – po uzoru na Olivera Cromwella- proglašava Lordom protektorom. Privatnim avionom leti u Washington gdje drži govor pred dvjesto tisuća pristaša. Tu će iznijeti obrise svog prosvijećeno-apsolutističkog programa. Stare elite i liberalizam odveli su jednom moćnu zemlju u propast. Sloboda govora ne može se ograničavati od strane pseudo-stručnjaka i lažne meritokracije. Pravo na obrazovanje po vlastitim nazorima američka je vrijednost. Demokraciji je prošao rok trajanja, kao jogurtu. Ne mogu se dalje oživljavati mrtvi, okoštali kalupi vladavine iz kasnog 18. stoljeća. Popraćen masom pristaša, Musk ulazi u Pennyslvania 1600 i formira provizorni kabinet nacionalnog spasa. U tom trenutku teško da mu se itko može organizirano suprotstaviti. Jer, FBI je ranije faktički rasformirao. Vojska je prethodnim reformama većim dijelom autsorsana i pretvorena u milicije na ugovor. On sam ima toliko novaca da svakog može kupiti. Na koncu, ne smije se zaboraviti da je Lord Protektor istodobno i vlasnik interneta. A čega nema na Internetu, to- naravno- ne postoji.
Postoje -ukratko- među misliocima dvojbe kad je točno republika posrnula, kad je počeo sunovrat. Ali- kao što se u slučaju Rima se svi slažu oko završne točke ( slažu da je ta završna točka godine 27. kad August preuzima apsolutističku vlast), tako i ovdje čvrsto znamo kad je završna točka. Znamo da je to rujan 2029., kad je - nakon nekoliko mjeseci sporadičnih otpora i čarki - vlast konačno učvrstio novi Lord Protektor. Počinje Američko carstvo.
Sve drugo postalo je sfera besplodne, intelektualno sterilne nostalgije. Bilo je lijepo, reći ćete. Lijepo je bilo to zlatno doba republike: doba prevlasti odgovornih i sebedajnih muškaraca, era kad se štovao zakon, kad su funkcionirale institucije, a politika se sastojala od ravnovjesja moći, kontrole jednih nad drugima i od igranja po pravilima. Kad je tom republikom vladala je elita, a ona je bdjela nad statusom quo- kakav bio da bio.
Nismo znali što smo imali, reći ćete. A opet-nije da nije: dobili smo baš točno što smo i htjeli.