Tekstovi

TOMISLAV IVIĆ

(tekst je objavljen u zbirci eseja Knjiga o jugu, Profil, 2018)

 

Priznajem to gotovo s nelagodom, ali- eto- još uvijek idem na nogometne utakmice. Iz subote u subotu, po pripeci, kiši i jugu, odlazim na utakmice nogometnog kluba za koji navijam, kluba kojem sam dioničar i član, čiju upravu biram na izborima i za čije utakmice imam pretplatu.

Kao i mnogi drugi, na nogometne utakmice odlazim- unatoč. Unatoč groznom nogometu i lošoj, predvidivoj ligi, unatoč mafiji oko nogometa i neonacistima na tribinama, unatoč tužnoj nerelevantnosti u koju su potonuli i naša liga i moj klub „Hajduk“.

A kako idem na utakmice, imam ih prilike vidjeti. Imam priliku vidjeti novu generaciju dvadesetogodišnjaka koja ide na te iste utakmice, gleda taj isti nogomet i prati tu istu ligu, a ta liga, taj nogomet i taj isti klub pri tom im je središnji sadržaj u životu. Putuju na gostovanja od Turske do Islanda, voze se autobusima i kombijima po dvadeset sati, noće na presvlakama kamioneta i po servisnim stanicama. Danima pred utakmicu pripremaju pirotehniku, rišu slova po transparentima, boje i tangaju zastave, skrivaju pod betonske stadionske grede bengalke, trake i papelitose. Na dan utakmice deru grla, urlaju, kunu i zdvajaju, živući u tom vazda bipolarnom, rijetko euforičnom, a najčešće zgromljenom i ojađenom mentalnom stanju koje je tako svojstveno nogometnom navijaču. Gledam te klince od petnaest, osamnaest ili dvadeset dvije godine, gledam te mlade pomorce, učenike brodostrojarske ili elektrotehničke škole, nezaposlene, studente i konobare, te klince koji od subote do subote žive s ovakvim jadnim nogometom i ovakvim jadnim „Hajdukom“, a baš taj nogomet i baš taj klub su im esencija života.

I znam kako im je. Znam, jer sam jednom- davno- i ja bio kao oni.

 

 

Jednom davno- početkom krajem 70-ih i početkom 80-ih – i ja sam imao petnaest, ili osamnaest, ili dvadeset dvije godine. I bio sam kao oni. Moj život bio je nogomet i vrtio se oko nogometa. S nogometom sam ustajao i s nogometom lijegao, o nogometu sam  mislio i o nogometu razgovarao, kupovao sam nogometne novine i na zid tinejdžerske sobe lijepio nogometne postere. Moj tinejdžerski život disao je i pulsirao u ritmu nogometnih utakmica, ligaških od nedjelje do nedjelje i međunarodnih od srijede do srijede. Moj tjedan je počinjao i završavao nedjeljnom utakmicom lige, koju bih ili gledao na stadionu ili slušao na radijskom programu „Sport i glazba“. Moj bi đački tjedan počinjao ponedjeljkom, kad bih kupio sav sportski i ini tisak, studirao rezultate, čitao trenerske izjave i novinarske analize. Sa gvaljom straha i metalnom gorčinom neizvjesnosti čekao bih narednu utakmicu, bila ona u srijedu ili u nedjelju. Kod kuće bih uz materinu pomoć bojio zastavu, materi bih naložio da mi uplete navijački šal ili na kapu prišije grb. A onda bi stigao dan utakmice. Dva sata ranije, zaputio bi se put Starog, ili- kasnije- Novog placa i satima prije meča skutren stajao u natisnutoj gomili. Dok utakmica ne bi počela, već sam bio opijen nervozom i ošinut sunčanicom. A onda bi došlo zagrijavanje, pa utakmica, utakmica od koje bih – stisnut u gomili oboružanoj stjegovima- vidio malo, ako bih vidio išta.

I ja sam bio jedan od tih dječaka. Godine 1978., ili 1981., ili 1983. i moj je život disao i pulsirao u ritmu samo jedne stvari: to je bio „Hajduk“ i to je bio nogomet.

Jedan dio mene stoga razumije tu djecu, jer- pamtim kad sam bio kao oni. Ali, između njih danas i između mene tadašnjeg postoji jedna velika razlika. Preciznije: ne postoji razlika između njih danas i mene tadašnjeg. Razlika postoji između „Hajduka“ današnjeg i „Hajduka“ tadašnjeg.

Kad gledam današnje mlade navijače, jedan dio mene osjeća žaljenje. Žalim ih, jer poznajem njihovu strast i znam kakav ih emocionalni vrtlog usisava. A istodobno znam da su te emocije i ta strast položeni na odar jednog slabog i nerelevantnog kluba koji igra u jednoj otužnoj, korumpiranoj i natjecateljski besmislenoj ligi. Njihove strasti i njihove žudnje uložene su u momčad u koju strani plaćenici ulaze i izlaze kao putnici u tramvaju, u klub koji se od europskih pretkola oprašta u kolovozu, te u ligu u kojoj uz „Hajduk“ igraju samo tri donekle ozbiljna kluba.

U doba kad sam ja- međutim- imao petnaest, ili osamnaest, ili dvadeset godina- nije bilo tako. Spadam u generaciju koju je poljubio prst sreće, pa je svoje lude tinejdžerske godine proživjela u trenucima kad je „Hajduk“ bio velik i kad je bio moćan. Imao sam devet godina kad je „Hajduk“ 1974. osvojio duplu titulu, čime počinje period njegove dominacije u jugoslavenskom nogometu. Imao sam četrnaest godina kad je „Hajduk“ osvojio svoj četvrti naslov prvaka u sedamdesetima, te kad je sa Starog placa prešao na Poljud. Imao sam šesnaest kad je igrao svoju najveću i najvažniju utakmicu- (nedostatnu) domaću pobjedu 3:2 protiv njemačkog prvaka Hamburger Sport Vereina u četvrtfinalu kupa prvaka. Imao sam devetnaest 1984. kad je „Hajduk“ odigrao svoje drugo i zadnje europsko polufinale, protiv londonskog „Tottenhama“. Moja tinejdžerska dekada- ukratko- poklopila se sa zlatnih deset godina mog nogometnog kluba, s periodom koji je „atensko peto stoljeće“ za svakog „Hajdukovog“ navijača. I, da- ja sam stvarno bio tamo. Stvarno sam bio tamo kad je Boro Primorac glavom zabio za 3:2 protiv HSV-a. Stvarno sam bio tamo kad je Baka Slišković zabio Sparti gol iz mrtvog kuta. Stvarno sam bio tamo kad je „Hajduk“ protiv turskog Trabzonspora prvi put igrao na novom stadionu u Poljudu. Bio sam na tom istom Poljudu kad je „Hajduk“ pobijedio Manchester United 6:0, i kad je pobijedio Bordeaux 4:1, i kad je pobijedio Valenciju 5:1. Stvarno sam bio tamo kad je u polufinalu kupa UEFA- po diluvijalnoj proljetnoj kiši- pobijedio Tottenham 2:1. Štipam se, ne sanjam: bio sam tamo u vrijeme titana, u doba mitoloških junaka i mitoloških priča.

Koji put se dogodi da se u birtiji, uz pivu, zapričam sa današnjim navijačima „Hajduka“. Neki put to budu pametniji torcidaši, koji put moji bivši ili sadašnji studenti. A kad se to dogodi,  razgovor obično poteče u istom, predvidivom smjeru. Poput hvalisavog ratnog veterana pričam im priče koje oni već znaju, ali im zvuče toliko nevjerojatno da žele od nekog iz prve ruke čuti da su se stvarno zbile. Pričam im o vremenima kad je Hajduk davao po sedam jugoslavenskih reprezentativaca, kad se ispadanje u Europi prije četvrt finala smatralo neuspjehom, kad se europska utakmica protiv ruskog ili turskog prvaka smatrala lakim žrijebom. Pričam im priče iz vremena kad „Hajduk“ možda nije igrao na modernističkoj divotici na Poljudu. Kad je imao stadion od dasaka i montažnih šipki, ali je na tom i takvom stadionu od puntižela igrao svjetski relevantni klub. Pričam im o pobjedama nad Stuttgartom i Torinom, o predsezonskim prijateljskim utakmicama s Bayernom i Anderlechtom, pričam o vremenima kad su na splitskoj nogometnoj travi igrali Keagan, Rumenigge, Junior i Platini. Dok pričam, slušaju me razrogačenih očiju, upijajući riječi svjedoka iz ere orijaša.

I dok u njihovim očima uočavam prenatalnu nostalgiju, žudnju za vremenima u kojima se nisu ni rodili, razmišljam o tom paradoksu. Klub za koji navijam danas je- usred žestokog, kompetitivnog kapitalizma- disfunkcionalan i neučinkovit poput sovjetskog kolhoza. A tada je, usred samoupravnog socijalizma, bio osovljen kao efikasna, nesmiljena kapitalistička korporacija.

A u srcu tog nogometnog korporativnog stroja stajala su tih godina dvojica tehnokrata. Dvojica ljudi koji zaslužuju svaki svoju priču, ljudi koji utjelovljuju kompleksnost tog kluba, tog grada i epohe.

 

….

Prvi od njih dvojice bio je Tito Kirigin, predsjednik kluba u njegovom najuspješnijem razdoblju 70-ih. Sin cijenjenog splitskog slastičara (pašticera) Kirigin je kao mladi partizanski ilegalac dobio zadatak koji će mu obilježiti život: u kominternovskom je frakcijskom atentatu ubio tadašnjeg lidera srednje, mačekovske struje splitskog HSS-a, Vojka Krstulovića Švoru. Iz rata Tito Kirigin izlazi s partijskom knjižicom i stigmom tog nepotrebnog i politički ružnog atentata. Postaje sitni politički aparatčik, a potom mu kao pašticerskom sinu daju da vodi lokalnu tvrtku za bombone, biskvite i slastice- akronimom, Bobis. Kirigin će tu prvi put kao komunistički funkcionar pokazati kapitalistički poslovni nerv. Nevažnu tvrtku koja je krafne distribuirala u škole pretvorio je u jugoslavenski Starbucks, lanac kafeterija smještenih na pomno birane udarne lokacije, kafića koji su posluživale slana tijesta, kolače, te tadašnju novotariju- espresso kavu. Zahvaljujući dobroj ponudi, dopadljivom izgledu i standardiziranosti, Bobisi su postali dio urbane mentalne mape, raster javnih dnevnih boravaka koji je kvartovima davao središte i socijalni pupak. U samo jednoj dekadi, Bobisi su postali socijalne institucije koje definiraju tadašnju Dalmaciju od Knina do Ploča.

Kao uspješni privrednik, Kirigin 70-ih dolazi na čelo Hajduku, kluba koji je tijekom cijelih 60-ih imao jadne rezultate, a jednom je tek uz pomoć sudaca i administrativnih smicalica izbjegao ispadanje. Uređuje i reorganizira klub, te za trenera dovodi čovjeka koji će- barem za mene- ostati neobična personifikacija te nogometne, ali i ne samo nogometne ere. Taj čovjek zvao se Tomislav Ivić.

Tomislav Ivić imao je 40 godina i bio bez ikakvog ozbiljnog trenerskog iskustva kad ga je Kirigin 1973. pozvao da preuzme prvu ekipu „Hajduka“. Bio je trener od 1973. do 1976., a potom – nakon epizode u nizozemskom „Ajaxu“- opet od 1978. do 1980. U tom razdoblju, osvojio je tri jugoslavenska prvenstva, četiri kupa, „Hajduk“ je doveo do jednog polufinala i dva četvrtfinala europskih kupova. U oba navrata, došao je i donio taktičku evoluciju i inovaciju. Ranih sedamdesetih, u jugoslavenski je klupski nogomet uveo presing na igrača, igru bez klasične špice i s ofenzivnim bočnim braničima. Kad se 1978. drugi put vratio, iz Nizozemske je donio plitku formaciju, ofsajd zamke i sustav 4-4-2. Razdoblje njegovog rada urodilo je dominacijom jednog kluba nezapamćenoj u uvijek nestalnoj i neugodno izjednačenoj jugoslavenskoj ligi. To je razdoblje kad „Hajduk“ daje šest do sedam reprezentativaca, kad pobjeđuje i osvaja prvenstva, nikad dominantno, nikad s velikom bodovnom prednošću- ali osvaja. „Hajduk“ vlada jugoslavenskim nogometom, a Ivić stječe stereotipni nadimak „doktor od baluna“.  Sve to vrijeme, međutim, Ivić je i osporavan, a Split- grad inače poznat po vrućim, zagriženim podjelama- podvaja se na dvije uzajamno konfrontirane sekte: ivićevce i antiivićevce.

Sve se to- podsjećam- zbiva u Splitu 70-ih, u epohi koja će biti finale njegove dvadesetostoljetne modernizacije. Kako je grad dobio domaćinstvo Mediteranskih igara, u kratkoj i intenzivnoj developerskoj ognjici tijekom 70-ih se grade poljudski stadion, plivališta, marjanski tunel i ukop željeznice. Stambeni kompleksi Splita 3 već su dobrano započeti. U tom trenutku, Split je još uvijek industrijski grad, a tvornički orijaši poput cementara, mljekare, pivovare, brodogradilišta, Jugovinila i Jugoplastike usisavaju dnevno pedesetak tisuća radnika. Istodobno, grad je sur, siv i zagađen. Nad Kaštelima se dižu tmasti oblaci cementnog dima, more je biološki mrtvo zbog organskog otpada iz mljekare i pivovare, u Kaštelanskom je zaljevu zabranjeno kupanje. U tom trenutku, Split nije „cvit Mediterana“: Split je Sheffield ili Leeds- grad blue-collar poslova, ljudi u trlišu koji ustaju u šest ujutro, piju malu vekju prije jutarnje smjene i idu leći u deset. Daleko je taj Split od današnje meke hipsterske raskalašenosti. Nije zabavan, nije veseo, nema u njemu razuzdane zabave ni noćnih provoda. U dosadnom i depresivnom gradu koji liježe u deset samo su dvije stvari zaista uzbudljive i zaista spektakl- a to su nogomet i košarka. Stoga se oko nogometa i košarke vrti doslovce sve.

U ta vremena bio sam dijete, pa ih pamtim onako kao što dijete pamti- pamtim slike, rečenice, emocije. Moja obitelj bila je obitelj u kojoj se nogomet tretirao kao ozbiljna stvar, a kao o svakoj ozbiljnoj stvari i o nogometu se puno razgovaralo. Ni dan danas ne volim česte kulturološke predrasude protiv nogometnih navijača, zato što mislim da su nerijetko nepoštene. Većina ljudi koji idu na nogometne utakmice u nogomet se razumiju kudikamo više nego što se u slikarstvo razumiju ljudi koji pohađaju otvaranja izložbi, ili nego što se ljudi s operne premijere razumiju u operu. U mojoj obitelji o nogometu su se vodili živahni i upućeni razgovori. Za dječjih rođendana, krštenja ili imendana mi bi djeca na podu igrali mikado ili tombolu sa zrnima fažola, a za muškim bi se stolom u kuhinji žustro i zapaljivo raspravljalo o Iviću. Na jednoj strani bili su oni koji su tvrdili da je Ivić samo željezni kepec, trener čije momčadi igraju šablonski nogomet bez invencije. Prigovarao mu se defenzivni, pragmatični nogomet na rezultat. Spočitavalo što kod kuće pobjeđuje 1: 0, a u gostima pazi da ne izgubi. Tvrdili su da je Ivić sretnik koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, jer mu je drugi veliki splitski trener- Biće Mladinić- u krilo izručio neponovljivo darovitu generaciju juniora. Tvrdilo se da bi s takvim igračima svatko bio prvak. Tvrdilo se- u čemu je bilo zrno istine- da je Ivić dobar trener na duge staze, ali da uvijek gubi odsudne utakmice, mečeve u kojima stvari stoje ili-ili. U gradskim kafićima potiho bi se tim argumentima znao pridodati još jedan: da je Ivić partijski miljenik, i da bez toga ne bi bio što jest. To je slika Tomislava Ivića koju će mnogo kasnije ocrtati splitska romansijerka Tonča Anković u svom romanu „Klub“. U romanu, Ivićev alter ego je lik partijskog gnoma koji igrače promovira ili odbacuje sukladno ideološkom diktatu.

Suprotno tim argumentima antiivićevaca, stajali su argumenti ivićevaca. Oni su kao svoj argument imali nepobitnu nisku rezultata, trofeje koji su se nizali kao na traci, europske uspjehe. Ustrajavali su na argumentu da nogomet evoluira, da je onaj tko se ne modernizira osuđen na nogometnu propast, pa tako i oni koji nogomet svode na nesvrhovitu ljepotu. U tim raspravama- pamtim- živo je sudjelovao i moj otac. Bio je gorljivi ivićevac, i u tim debatama sudjelovao s gorljivošću netipičnom za inače šutljivog čovjeka. Kad danas razmišljam o tome, mislim da je u tome bilo i svjetonazorskih razloga. Jer, moj otac je bio inženjer, vjerovao je u šubler, kalkulator i epruvetu, vjerovao je da znanost rješava svaki ljudski problem ako se taj problem dovoljno dugo da na studiranje dovoljno stručnim ljudima. Na antiivićevce je reagirao onako kako znanstvenici reagiraju na vračare i iscjelitelje. Tvrdio je da su sve to neznanstvene tlapnje, uzdizao presing, red, ustroj i sustav, tvrdio kako su njemački i nizozemski nogomet superiorni i ljepši, a brazilski i mediteranski spor, dosadan i dezorganiziran. Dio njegove sklonosti sjevernoeuropskom nogometu kod njega je počivao na činjenici što je bio kulturološki germanofil. Drugi je dio počivao na činjenici što je bio inženjer, i što je u nogometu vidio, ako ne stroj, onda barem tvornicu: precizan niz zupčanika koji pouzdano odrađuju posao i ispunjavaju zadanu, predvidivu i korisnu radnju. Biti za ili protiv Ivića, bilo je za njega svjetonazorno opredjeljenje. U Ivićevom nogometu on je vidio ono što on i jest bio: naprosto još jedan vid tehnološkog napretka. Stoga je ivićevski nogomet branio i zagovarao onako kako bi zagovarao i branio i plastične mase, majice od sintetike, cijepljenje, melioraciju, nuklearnu energiju ili institucionalnu medicinu. Možda on toga i nije bio svjestan, ali mislim da je u Iviću on vidio i dio sebe.

Tada to nisam znao, ali sada znam da se na tom kuhinjskom stolu nisu sudarala samo dva nogometna ukusa, nego i dvije estetike, dvije ideologije: moderna protiv predmoderne, protestantizam protiv katolicizma, kolektivizam protiv individualizma.

Nakon što je „Hajduku“ 1976. u posljednjem kolu ukradena prvenstvena titula, Ivić će na poziv Ajaxovog predsjednika Jana van Praaga otići u zemlju koja mu je bila mentalitetna domovina- Nizozemsku, zemlju čiji nogomet je i obožavao i oponašao. Vratit će se potom opet u Hajduk, i po drugi put otići 1980. Trenirat će poslije mnoge velike i male klubove, bit će među ostalim trener Porta, Atletica i Benfice. U godinama koje će nadoći u određenoj će se mjeri potvrditi stereotipi koji su se o njemu stvorili sedamdesetih u Splitu. Metodičan, i racionalan, uvijek je dobro radio na duge staze i s klubovima osvajao prvenstva. Nije bio trener za devedeset minuta, nije znao dobiti nokaut utakmicu, pa ni s jednim klubom nije dosegao neko europsko finale. Kao trener je učio i mijenjao se, no u svojoj bitnog „ideologiji“ ostao je isti.  Kao što su akteri redateljskog kazališta proglašavali „smrt teksta“ i sve podređivali jednoj objedinjujućoj viziji režije, tako je i u njegovom „trenerskom nogometu“ sve, a ma baš sve, bilo podređeno visoko konceptualnoj viziji igre. Sustav je bio važniji i od kojeg pojedinca, a onaj koji se nije htio uklopiti ne bi igrao. Ivić u klub nije dovodio vedete, prpošne balkanske centarfore. Umjesto toga, doveo je slovenskog teutonca Oblaka koji će poslije biti stup igre Bayerna. Drugi put, doveo je Boru Primorca, nezgrapnog mostarskog stopera koji je intelektom čitao igru i čiji je mozak bio brži od krakatog tijela. To su bili pravi ivićevski igrači. U njegovoj momčadi, zapečaćeno su i zajamčeno mjesto imali radišni,  poludaroviti zupci sustava poput Šime Luketina i Nenada Šalova, igrači koje je stadion mrzio i zviždao im, ali Ivić za to nije hajao ni pišljiva boba. U svakom klubu, nalazio je igrače koji su bili kopija onog što je kao trener volio. U Portu našao je „svog Šalova“ u Rui Barrosu, u Atleticu „svog Šurjaka“ u Futreu. One koji su otpadali od ideje nemilosrdno je posjedao na klupu. I danas Splitom kruži pučka legenda kako je Ivić jedva dočekao da Slaviša Žungul odmagli u Ameriku, jer se nisu podnosili. Čim im je Žungul iz New Yorka poslao razglednicu za vječno zbogom, Ivić je iz maca izvadio novu špicu- Zlatka Vujovića. Taj Vujović nije postao miljenik publike kao Žungul, nije imao blještavi potez, vic na petodinarki. Ali – već od polusezone do proljeće postao je reprezentativac i do kraja Jugoslavije postao Hrvat s najviše utakmica i najviše postignutih golova za reprezentaciju SFRJ. Bio je igrač kakvog je Ivić trebao: pouzdan, precizan, pomalo jednosmjeran- ali bez oscilacija, s neumoljivom statistikom. Vujović nikad neće ući u hajdučku mitologiju kao što je ušao Baka Slišković: ipak, za mene je on igrač koji utjelovljuje Hajdukove osamdesete, ne Slišković.

                ….

                Od sredine osamdesetih Ivić postupno prestaje biti doista važan svjetski trener, a ja 1985. napuštam Split i odlazim u Zagreb na humanistički studij. Na studij književnosti stižem u trenutku kad svoj zenit netom prolazi teorijska moda strukturalizma. Od prve godine do diplome, profesori nam daju da nemilice čitamo Proppa, Barthesa i Eca. Sva ta literatura na mene je ostavljala neobični „deja-vu“ efekt. U jednom trenutku, shvatio sam da sam strukturalizam usvojio i naučio preko – Tomislava Ivića. Odnos strukture i funkcije, poimanje prostora, invarijante, sintagme i paradigme, način na koji se iz materijalnog kaosa izvode apstrahirajući modeli- sve sam to naučio intravenozno, gledajući Ivićev nogomet.  Zato ću, kad me god budu pitali, Tomislava Ivića navesti kao jednog od konstitutivnih intelektualnih autoriteta.

To ne znači da ga idealiziram kao osobu. Dva njegova kasnije povratka u „Hajduk“ svela su se na loš antiklimaks, negdje između žalosnog i sramotnog. Ne shvaćam zašto je u svom posljednjem razdoblju u Hajduku spao na to da bude prekupac anonimnih igrača, ne razumijem zašto je pokušao financijski oštetiti svoj grad u skandalu oko prodaje Hotela Ambasador.

Ipak, kako vrijeme teče, tako i sjećanje na taj njegov zlatni moment, na ivićevske 70-e, postaje sve začudnije. Nakon desetljeća tavorenja, nakon decenija provincijalizma, nekompetencije i isključenosti iz moderne, čovjek se Ivićeve ere ne može sjećati, a da sebi istodobno ne postavi pitanje koje svrdla mozak. Naime, kako je to zaboga to bilo moguće? Kako je jedan mali, provincijski i zagađeni grad proizveo – to?

 

 

Pred nekoliko godina pročitao sam knjigu „Inverted Pyramid“ meni najdražeg britanskog sportskog novinara i povjesničara, Johnatana Wilsona. Riječ je o knjizi u kojoj Wilson prepričava povijest nogometne taktike. Wilsona volim jer o nogometu piše kao da piše o kulturi, pošto – opravdano- nogomet i drži poljem kulture. U svojoj knjizi on ne bez razloga povlači usporedbe između poglavlja razvoja nogometne igre, kulturnih i umjetničkih stilova, te društvenih i ideoloških trendova. Tako- pamtim- talijanski catenaccio uspoređuje s talijanskom arte povera. Uspoređuje ljepotu bijelog, netaknutog platna i utakmice koja je završila netaknutih mreža- završila 0:0, naprosto zato jer u taktičkoj perfekciji nitko nije pogriješio. Pišući u Ajaxu 70-ih, Wilson piše o momčadi koja se „kao nijedna prije približila radničkoj zadruzi“. Nizozemski nogomet 70-ih stavlja u kontekst progresivne, libertinske sjeverne Europe tog doba- doba hipijevskih kolektivnih stanovanja, danskih erotskih komedija, ABBA-e, Bjӧrna Borga i legalizirane marihuane.

I Tomislava Ivića- danas razumijem- treba gledati tako. Istina – on jest bio vizionar u sredini koja ga nije uvijek slijedila i koja ga najčešće nije razumjela. Unatoč tomu, on je kao trener bio produkt i simptom te sredine, tog vremena i mjesta. Tomislav Ivić je čedo iste ere i istog prostora kao i Split 3 Brace Mušiča, Ive Radića i Dinka Kovačića, kao i poljudski stadion Branka Magaša, kao i Jugoplastika 70-ih. On je i simptom i personifikacija kasnomodernističkog Splita, grada koji se u tridesetak godina poratnog razvoja nakratko trgnuo iz stoljetne uspavanosti zakašnjelog srednjeg vijeka, da bi tek koju godinu kasnije- u osamdesetima- ekološki i socijalno kolabirao, te potonuo u bezdanu duplju prezaduženosti, zagađenja, heroina i nacionalizma.  Te sedamdesete- međutim- ostaju zlatni kairosov čuperak, trenutak grandece pred sunovrat koji slijedi. Ostat će dekadom kad se grad u kojem dan danas živim možda ponajviše približio stvarnoj modernosti, kad je prvi put pokazao metropolitanske ambicije, i kad je na tim ambicijama epohalno slomio zube.  Tomislav Ivić je čedo te ere. Štoviše, ne samo čedo: Tomislav Ivić je poster boy te i takve ere.

Zato će za mene ostati uvijek više od nogometnog trenera. Bio je više od trenera i kad je bio trener. A posebice će to postati od devedesetih nadalje, kad su se promijenili i nogomet i ideologija i društvo. Umjesto modernističke kulture proizvodnje i rada, društvo u kojem živimo mutiralo je u kulturu nerada, šverca i predmoderne hajdučije. Umjesto industrijske kulture  podčinjavanja kolektivu, postali smo društvo prijesnog egoizma. A točno kakvim je postalo društvo, takav je postao i nogomet. U tom okružju, Tomislav Ivić za mene je ostao manje nogometni trener, a više metafora. Oličenje doba kad je moj otac bio inženjer, kad su moji susjedi radili u industriji, a Hajduk igrao industrijski, napredni nogomet.

Doba kad smo i mi bili manje Balkanci. A više Nizozemci.