Tekstovi

 ZAŠTO PIŠEM KRIMIĆE (A POMALO I - KAKO)? 

(tekst je objavljen 13. siječnja u podlistku Svijet kulture Jutarnjeg lista)

Koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih, u tadašnjoj se SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji prvi put počelo ozbiljnije pisati i misliti o krimiću. Bilo je to doba kad je hrvatsko izdavaštvo već ozbiljno zagrabilo u proto-kapitalističku tržišnu ekonomiju. Strani su se krimi-pisci već puno prevodili i čitali. Kritičari i teoretičari korak su po korak odstupali od busije modernističkog elitizma i prestali na krimić gledati kao na – kako je to Krleža sročio- „parfumirano smeće“. Izlazili su prvi ozbiljni časopisni temati i prve knjige o krimiću- među inim oni/e Branimira Donata, Stanka Lasića i Igora Mandića. Postojalo je tržište, postojala je publika, postojali su uzori i upražnjeno mjesto u kulturnom polju. Samo je nešto nedostajalo: naime, domaći krimi-romani.

Ta je praznina sedamdesetih pričinjavala stanoviti kulturni problem. O njoj se pisalo, raspravljalo i teoretiziralo. Pri tom je glavni kafanski argument zašto je domaći krimić “nemoguć“ bio taj da on u tadašnjem društvu nije uvjerljiv. „Kod nas se ubija kod tarabe, sjekirom“- bio je tipski argument koji se ponavljao učestalo, s malim varijacijama. Ne možeš imati inspektora i istragu u zemlji u kojoj se ubojstva događaju zbog rakije, čakijom.

Ta se vrsta argumenata- upozoravam- izricala u zemlji koja je pružala puno materijala za krimić. Godine 1969., u selu kod Zvornika u Bosni seljanka pod imenom Šefka Hodžić fingirala je da je trudna, te ubila susjedu u devetom mjesecu trudnoće da bi kao nerotkinja prisvojila bebu hineći da je njena. Ako mene pitate, to je perfektan predložak za neki skandi-noir ili roman Ruthe Rendell. Od 1974. do 1978., slovenski je serijski ubojica Metoda Trobec ubio najmanje pet žena i tijela im spalio u krušnoj peći. Eto vam, recimo, Thomasa Harrisa. Početkom osamdesetih, sumnje na korupciju među visoko rangiranim menadžerima INA dovela je do ubojstva zviždača, prebjeglog direktora Stjepana Đurekovića. Riječ je o perfektnom predlošku za korporativni „white collar crime“ krimić, idealnom za Georgea Pelecanosa. Tadašnja SFRJ zemlja je već dobrano u protokapitalizmu, zemlja u kojoj ima podosta korupcije, prevara, susjedskih zavada i obiteljskog nasilja. Ako je tadašnji krimić imao problem, taj problem očito nije bio u tome što „naši“ zločini nisu dostatno literarni.

Mislim da je tadašnje društvo s krimićem imalo drugu vrstu problema. Zapravo- tri problema.

Prvi je od njih taj što hrvatska književnost nije bila naviknuta na proaktivnog junaka. Od Barake Pet Be do Kiklopa i Madone Markantunove, hrvatska je proza bila odraz hrvatskog pasivnog, kolonijalnog povijesnog iskustva. Junaci hrvatske proze nisu aktivno sudjelovali u vlastitoj sudbini. Oni su u pravilu bili pasivni, domobranski objekt povijesti koja ih je bacakala od Galicije do vlastita otomana. Aktivno djelovanje nije bilo za hrvatske literarne junake. Junak koji djeluje i razrješuje- to je bilo nešto za Engleze i Amerikance, ne za hrvatsku (post)kolonijalnu sudbu.

Drugi je problem bio zajednički svim istočnoeuropskim piscima. Naime- policija. U većini krimića, upravo su policajci junaci- a u komunističkoj istočnoj Europi policija je imala drukčije konotacije nego u zapadnoj. Istočno od Odre i Karavanki ona nije bila samo štovanja vrijedni dio javnog sektora, nego i dio represivnog aparata jednopartijske države. Stoga je pisanje o policijskim junacima za pisce bilo nelagodno, a za dio publike odbojno. Prema policiji je prevladavao diskurs javne poruge. U Jugoslaviji, jedini žanr u kojem je policajac mogao biti glavni lik bio je vic.

Treći je problem također je bio posljedica vladajućeg poretka. To je bilo pitanje hepienda. Istočnoeuropskim piscima-pa i našima -hepiend je načelno bio problem. Hepiend je bio vezan iz socrealizam. Bio je vezan uz ideološki normirani optimizam, uvjerenje da – kako je to sročio Abdulah Sidran- „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo.“ Ako ste bili istočnoeuropski pisac, hepiend je značio da ste vjernik: da vjerujete u komunizam, njegove uspjehe i njegovu dominantnu naraciju. U zemlji koja je porodila crni val, nijedan se ozbiljan pisac nije htio dovesti na taj teren.

Od početka osamdesetih, Hrvatska je dobila svoj prvi naraštaj krimi-pisaca. Tijekom osamdesetih, Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Ludwig Bauer i Jelačić Bužimski nanizali su korpus kriminalističkih romana, pripovijedaka i scenarija koji je uspostavio žanr: osim publike i kapitalističkog izdavaštva, žanr je sad imao i autore- i to čitane. Ta prva generacija krimi pisaca uhvatila se u koštac s trima problemima koji su stajali pred kriminalističkim žanrom u Hrvatskoj. Dovijali su im se na različite načine. Umjesto ili pored policajaca, često su za junake imali istražitelje amatere ili novinare- poput Pavličićevog Remetina. Čim je to postalo uvjerljivo, prebacili su se na pisanje o (prvim, tada rijetkim) privatnim detektivima, poput Tribusonova Nikole Banića. Pazili su da hepiend u romanu bude relativan- da roman ne stvara dojam normativnog trijumfalizma.

Ja sam u književnost ušao dvije generacije i dvije dekade kasnije: devedesetih. U doba kad ulazim u proznu scenu, već dominira postmodernizam. Nisko i visoko već su ravnopravni artikli na polici, nikom nije potrebno objašnjavati da krimić nije „parfumirano smeće“. Generacija koja je 80-ih konsolidirala žanr već je kanonizirana. Neki su klasici, neki u lektiri. Neki uzori. Neki učitelji. Učitelji i doslovno. Pavao Pavličić mi je bio profesor na komparativnoj književnosti. Kao profesor nastojao je iz nadobudnih komparatističkih glava ispuhati svaku mistifikaciju. Pazio je da nam razbije iluzije o „inspiraciji“. Da nas pouči kako je pisanje rad koji se – poput inženjerstva- sastoji od rješavanja problema. „Ako pišete sonet, to znači da ćete grickati olovku i tražiti rimu“ govorio je. Pavličić je na moje pisanje u neku ruku više utjecao kao profesor, nego kao pisac.

Od devedesetih naovamo, ispisao sam hrpu priča, poneke scenarije i devet romana. Moje se knjige ponekad- nije mi krivo, ne žalim se- klasificiraju kao „krimići“. Neke se od njih tako doživljava i vani. Smješta ih se na top liste krimića, dobio sam i par nagrada za krimiće. Nemam ništa protiv toga: volim egidu žanrovske proze. Ipak- mislim da od mojih knjiga samo jedna odgovara uvriježenom žanrovskom modelu kriminalističkog romana- to je „Crvena voda“. Većinu bih ostalih ja radije okarakterizirao labavijom i fleksibilnijom odrednicom „triler“. Kad sam to rekao mom francuskom nakladniku, on mi je rekao kako mi savjetuje da to u Francuskoj ne govorim prečesto. Jer- kazao je-„triler“ u Francuskoj ima niski kulturni prestiž, konotativno se vezuje uz jeftine i formulaične romane koji se prodaju na aerodromima. „Policier“, a pogotovo „noir“ u Francuskoj su prestižniji, na uzdignutoj su, gentrificiranoj strani kulturnog polja. Što se mene tiče, nemam elitističkih problema ni s jednom od tih žanrovskih etiketa. Razlika između trilera i detekcije nije u vrsnoći ili uzvišenosti, nego u strukturi i korištenju točke gledišta. U trileru napetost proizlazi iz toga što znate više od junaka, pa znate i stvari koje on ne zna a izvor su moguće prijetnje. U detekciji napetost proizlazi iz toga što ne znate više od junaka, pa su nedoumice i zagonetke koje su postavljene pred njim istodobno postavljene i pred vas. Ja naprosto više volim koristiti prvi od ta dva strukturna modela nego drugi- to je stvar ukusa i afiniteta, ne hijerarhije.

Kad sam devedesetih počeo pisati knjige koje će biti „krimići“, „noir“ ili „trileri“ trebao sam donositi odluke koje se tiču temeljne poetike: dakle, o čemu- i- kako? Ne- hvala lijepa- problem nije (više, ako je ikad bio) to što se kod nas ubija čakijom uz plot. Jer, tih devedesetih društvo je već do srži kriminalizirano. Tih devedesetih ljude se zbog krivog imena i vjere ubija i baca na smetlište, izbacuje ih se iz stanova i s posla. U kriminalnoj privatizaciji stradavaju čitava poduzeća, ubija se sindikalne povjerenike i zviždače, reketari se poduzetnike i vlasnike dućana. Heroin se gradovima raširio poput šumskog požara, a dio tog heroina šverca se preko vojske. Kradu se auti i švercaju preko sajmova u zaraćenoj BiH. Korupcija je groteskna. „White collar crime“  razbuktao se u sprezi vladajuće stranke, stranih banaka i domaćih divljih investitora. Svaka jadranska ledina do početka će devedesetih postati kriminalističko prizorište.

Zločin i kriminal sada više nije trebalo tražiti, ako ikad prije i jest. Pa ipak- kad sam devedesetih počeo pisati krimiće, noir ili trilere shvatio sam da moram svladati neke poetičke, pa i političke probleme. Shvatio sam tek naknadno da su ti problemi bili upravo oni isti zbog kojih se 70-ih mislilo da je domaći krimić nemoguć. Nije to bilo pitanje čakije i tarabe. Pitanje je bilo: je li u Hrvatskoj moguć aktivni junak? ? Je li moguća popularna proza u kojoj će junaci biti predstavnici državnog aparata? I- najvažnije- je li moguć hepiend?

Odgovor na prvo pitanje dala je povijest. Jer, Hrvatska je 90-ih- u dobrom i lošem- prestala biti pasivni objekt povijesti. Prvi put je o vlastitoj sudbini odlučivala svojom voljom i snagom. Prvi se put našla u situaciji da su sranja u kojima živi njena, ne tuđa sranja, da su njeni problemi vlastiti gorki proizvod, a ne importirani izvana. Ta se promjena dogodilo kroz najstrašniji zamislivi oblik katarze: kroz rat. Ja pripadam generaciji koja je bila akter te katarze, ne svojom voljom i zasigurno ne na naše dobro. Ta promjena morala je promijeniti i literaturu.

To je trenutak promjene koji sam htio ocrtati 1997., u svom prvom romanu „Ovce od gipsa“. Jedan dio književnih i političkih komentatora prigovarao im je što sam u taj roman unio polovični hepiend, različit od tragičnog kraja slične priče o obitelji Zec. Za početak, slučaj Zec nikad nije bio jedini, čak ni glavni predložak za taj roman (u biti, po ambijentu i topografiji više sam slijedio drugi sličan tragični slučaj, onaj žrnovničke obitelji Gašparović: preživjelo dijete iz te priče danas je ambiciozni ravnatelj jednog splitskog komunalnog poduzeća). Ali, možda je važnije to što kad sam pisao tu knjigu nisam htio da djelovanje aktivnog junaka bude uzaludno. Htio sam napisati tranzicijski vestern- knjigu s aktivnim junakom koji mijenjajući sebe istodobno mijenja društvo. S junakom koji će ubiti Liberty Valancea, pa nakon toga i zapadnjački gradić nije više divlji, nego postane civiliziran i pitom. Tada- koncem 90-ih- smatrao sam da je trenutak da hrvatska proza pređe iz faze pasivnog, rezigniranog domobranskog junaka, i da prigrli junaka koji pljune u šake i napravi nešto. Htio sam napisati roman o tome kako se mora izdati pleme da bi se izgradilo civitas- zajednicu zakona. Roman o tome kako nastaje građanin. Jer, svaki vestern priča samo o tome- kako nastaje građanin.

Aktivni junak temeljni je preduvjet svake žanrovske proze- jednako trilera, detekcije ili noira. Tada, devedesetih, aktivni je junak postao moje poetičko opredjeljenje. I ne samo poetičko, nego i političko. Letargija, rezignacija i cinizam najcrnji su neprijatelji svake zajednice. U životu i u zajednici volim aktivne, angažirane ljude, borce za promjene. U književnosti želim pisati o ljudima koji nešto poduzmu, ne o ljudima koji rezignirano prihvaćaju fatum. Pri tom to djelovanje ne mora nužno biti etički poželjno. Zanima me aktivni junak. Taj aktivni junak može biti čovjek koji želi spriječiti ratni zločin, ali i nevjesta koja svoj problem riješi tako što otruje svekrvu.

Drugo pitanje koje se postavljalo pred domaće autore krimića još od 70-ih postavljalo se i pred mene: a to je pitanje policije. Skandinavski autori krimića kao Kjaer Ole Dahl, Karen Fossum, Henning Mankell ili Jo Nesbo nemaju taj problem. Tamo je policija poštovani dio poštovanog javnog sektora, dio državnog aparata države u koju građanin- uza sve njene slabosti- ima povjerenja, te je smatra svojom.

Kod nas naravno nije tako. Do 90-ih, policiju se kod nas smatralo dijelom represivnog aparata komunističke vlasti. Nakon 90-ih često je se smatralo, pa dijelom i još smatra, faličnom institucijom koja je pod šapom vladajuće stranke i ideologije. K tomu, policija je dio državnog aparata države u koju građani nemaju povjerenja, smatraju je nesposobnom, korumpiranom, nekompetentnom i rođačkom. Na koncu, policija je dio javnog sektora u društvu u kojem prema javnom sektoru postoji prijezir generiran neoliberalizmom: javni su sektor loše plaćeni nećaci i rođaci. Njega sačinjavaju „uhljebi“.

Tijekom dvadeset godina pisanja krimića, nastojao sam na sve načine izbjegavati policiju. Policija se u mojom knjigama obično pojavljivala ili kao sporedni dio dekora, ili čak kao netko tko ugrožava glavnog junaka (kao u „Crvenkapici“ i „Ženi s drugog kata“). Ni jedna moja knjiga nije u strogo etimološkom smislu bila „policier“.

U ovom trenutku pišem prvu knjigu koja to jest. Nakon 25 godina pisanja knjiga koje se s razlogom ili bez zovu krimići, trenutno prvi put pišem knjigu koja doista za jednog od tri glavna junaka ima policajca. Prvi put pišem knjigu koja korak po korak prati  formalnu policijsku istragu. Na neki je način neobično da to radim u trenutku kad to više nije ideološki pomodno. Black Lives Metter pokret jako je protresao moralno uporište policije. BLM je zaljuljao ono na čemu polazišno počiva „policier“: na ideji policije kao institucije koja je bazično dobra.  Sve su češći stavovi poput onog američkog noira pisca Benjamina Whitmera koji je sredinom prošle godine u intervjuu za francuski Le Monde kritizirao žanr u kojem piše. „Ja ne pišem o bezgrešnim policajcima iz istog razloga iz kojeg ne pišem o jednorozima“ rekao je, „zato što ni jedni ni drugi ne postoje.“

Taj zazor prema instituciji poima se kao progresivan. Pri tom se međutim gubi iz vida da je taj „lijevi“ stav zapravo nehotični saveznik drugog, reakcionarnog- a to je neoliberalni zazor prema državi i javnom sektoru. Čim je nešto država, to mora biti traljavo i loše: to je uvjerenje koje bi potpisali mnogi (i) domaći liberali. Upravo zato, prvi me put u životu zanima pisati o policiji. Zanima me pisati o instituciji države kakve jest, s njenim kvarnim i svijetlim stranama, predanim profesionalcima i privilegiranim nećacima, s njenim sveprisutnim javašlukom, ali i neopjevanim trudbenicima.

Treće poetičko pitanje koje me od 90-ih mučilo je, naravno, pitanje hepienda. Jer- pisati knjige s apsolutnih hepiendom jednako je lažljivo u Hrvatskoj danas, kao i u Hrvatskoj 90-ih, kao i Jugoslaviji 70-ih. Hepiend- uči nas strukturalna poetika- znači stabilizaciju, smirenje, uspostavu novog reda. Mi živimo u zemlji u kojoj red nije uspostavljen, a smirenja nije bilo. Stoga nisam mogao zamisliti da pišem knjige s pravim hepiendom, nalik onima u skandinavskim ili britanskim krimićima. U „Ovcama od gipsa“, nastojao sam balansirati između sretnog ishoda otmice djeteta, te završnog poniženja glavnog junaka- novinara. U „Crvenkapici“ i „Ženi s drugog kata“ nastojao sam čitatelja natjerati da se uhvati u narativnu zamku i poistovjeti s ubojicom. U „Crvenkapici“ i „Crvenoj vodi“ odlučio sam ubojicu ostaviti nekažnjenog. Razumijem da to poneke čitatelje frustrira. Nedavno mi je draga novinarska kolegica rekla da je željna pravog hrvatskog hepienda, knjige u kojoj će negativci nagrabusiti i biti kažnjeni. Ispričavam se unaprijed što to nije moj svijet: ja tako ne vidim društvo, ili bar ne naše društvo.

Želja da imam aktivnog, djelujućeg junaka i želja da izbjegnem hepiend u određenoj su mjeri- dakako- suprotstavljene. Ako ih želite imati zajedno, onda morate ili imati junaka čiji je napor bar djelimice uzaludan, ili junaka čije je djelovanje nošeno mračnom, moralno dvojbenom motivacijom. I jednog i drugog se može naći u dobroj žanrovskoj prozi. Prva opcija polazište je za najbolje knjige Johna le Carrea ili Gillian Flynn. Na drugom počivaju književni svjetovi Ruth Rendell ili Patricije Highsmith. U svojim knjigama koristio sam i jedan i drugi žanrovski model. Na prvom se temelje „Crvena voda“ i „Nedjeljni prijatelj“, na drugom „Crvenkapica“ i „Žena s drugog kata“.

S vremenom osvijestio jednu karakteristiku moje proze koje nisam bio svjestan dok sam je pisao. Mimo moja volje i sasvim spontano vlastite sam proze organizirao oko dva suprotstavljena lika. Prvi je od njih klasno, generacijski i profesionalno bliži meni: uvijek muškarac, često dijete socijalističke srednje klase, obrazovan, nerijetko novinar, profesor, profesionalac. On je taj koji u mojim romanima zataji. On ne djeluje, djeluje manjkavo ili neuspješno. Čini mi se da prema svojoj generaciji i klasi u prozi imam flagelantski odnos. Mislim da smo krivi, da smo zatajili, da nismo napravili svoj posao. To je nešto što prepoznajem u filmovima Michaela Hanekea: osjećanje sveprožimajuće, katoličke krivnje koja poput koprene ili omaglice pada na čitavu klasu, kulturu, generaciju.  

Drugi lik koji se pojavljuje u mojim knjigama je lik koji djeluje. On je sirovi agens, vođen primordijalnim osjećajem za ispravno ili prijesnom borbom za samoodržanje. Taj lik je aktivni princip ako je onaj drugi pasivni. Taj lik je često socijalno niže rangiran. On nerijetko ubija. Taj lik je obično ženski. „Hoće li i u tvojoj idućoj knjizi žena nekoga ubiti?“ pitala me jednom prijateljica, inače računarski programer i orna čitateljica. Jer, u mojim knjigama-posve mimo moje volje- žene uvijek djeluju, muškarci ne.

Odmah moram reći: ništa od toga nije rezultat plana ili osviještene kalkulacije. Samu činjenicu da je to tako osvijestio sam tek naknadno, razmišljajući o vlastitom knjigama, povezujući ih, obično kad bih nastojao izbjeći preočita ponavljanja. Tek sam tada, debelo naknadno, shvatio da se moje knjige povezuju u ponavljajući obrazac. To nije rezultat htijenja, niti moj izbor. Nisam svjesno odlučio da bude tako. Na to ja imam onoliko utjecaja koliko stablo kruške ima na to da na njemu naraste kruška. Takav svijet naprosto je moj plod.

Taj „plod“- međutim- jest jako blizak onom što volim i kao čitatelj. One karakteristike koje nastojim ugraditi u svoju prozu ujedno su i karakteristike pisaca koje volim. To vrijedi ne samo, ali pogotovo vrijedi za žanrovske pisce, pisce poput Grahama Greenea, Leonarda Sciascie, Patricije Highsmith, le Carrea, Ellroya. Kod tih pisaca ne pravim razliku između žanrovskih i nežanrovskih knjiga. „Editin dnevnik“ nije krimić, a „Sovin huk“ jest: ali, istog trena vidite da je obje te knjige napisala ista osoba, iste poetike. Da su to plodovi iste kruške.

Spielberg je izrekao davno onu slavnu rečenicu da snima filmove kakve je volio gledati kao dijete. Tu bih rečenicu parafrazirao: volim pisati knjige kakve volim čitati kao odrasli, sada, danas, jučer navečer. Stoga krimiće pišem iz jednog priprostog, jednostavnog razloga. Naime: zato što ih baš jako volim čitati.